Jedno od najvećih pitanja moderne lingvistike je ekspanzija velikih te nestajanje malih jezika. Baš to pitanje, kao i sve što prati navedene procese, iznosi u svojoj knjizi Language Death (Smrt jezikâ) ugledni britanski lingvist David Crystal. Pristupačnim pisanjem o spomenutom problemu, ali ipak ne pojednostavljenim, Crystal daje objašnjenje što je to smrt jezikâ, zašto je nužno sačuvati jezičnu raznolikost te kako to postići.
Od početka se 90-ih godina o izumiranju jezika naveliko pisalo, napisan je značajan broj knjiga i članaka o tom pitanju, međutim ova je knjiga i u takvoj situaciji potrebna, tim više što se jednojezičnost u zadnje vrijeme počela širiti kao glavna opreka multikulturalnosti, o čemu Crystal piše u drugom poglavlju pod nazivom “Zašto bismo trebali mariti?” (Why should we care?). No za razliku od velikog broja drugih lingvista koji su se bavili ovim problemom te pisali o smrti jezikâ i smanjenju jezične raznolikosti, npr. r. m. w. Dixona ili Nancy Dorian, Crystal nema ni minute terenskoga rada pa se stoga uvelike mora oslanjati na mnoge druge izvore i autore koji su se bavili tim osjetljivim pitanjem. U takvoj situaciji, Crystal se uvelike služi citatima i referencama, u prvom redu iz Dixonove knjige (The Rise and Fall of Languages. Cambridge: cup, 1997), čime bismo Crystalovu knjigu mogli okarakterizirati kao malu, popularnu antologiju, a ne strogi autorski uradak. Naravno, pod ovim ne mislim ništa negativno o Crystalovu djelu. Pitanja su izumiranja jezikâ te smanjivanja jezične raznolikosti preozbiljna da bismo angažiranim lingvistima pristupili s takvom sitničavošću pa se iz toga razloga može pohvaliti svaki napisan redak i smatrati ga ozbiljnim doprinosom u borbi protiv globalnog lingvocida, kao što ni popularizacija ove tematike ne može nikako naškoditi već samo pridonijeti osvještavanju i pozitivnu pomaku. U skladu je s tim Crystal prilikom svojega, možda bismo rekli davna, posjeta Zagrebu, a za koji možemo zahvaliti Damiru Kalogjeri, studentima i ostalim zainteresiranim slušačima predstavio svoju knjigu na duhovit i zanimljiv način. Bila bi velika šteta da se jedno takvo gostovanje ne ponovi još jednom.
Crystal nas na početku knjige upoznaje s pojmom jezične smrti navodeći koliko u svijetu ima “velikih” i “malih” jezika. Prema nekima taj broj varira između 3000 i 6000, dok je Crystalu donja i gornja granica, s kojom bih se i osobno složio, 5000 i 7000 jezika. Od toga će, prema predviđanjima, u idućih 100 godina izumrijeti oko polovica, dakle oko 3000 jezika, a samo u ovom trenutku oko 400 jezika samo što nije izumrlo.
Zadaća autora ove knjige, mišljenja sam, nije bila nimalo lagana: trebalo je balansirati između jednostavna, popularna i stručna pristupa, iako mu se može postaviti pitanje zašto se nije bavio i literaturom koja obrađuje pitanja strukture onih jezika koji prolaze kroz period slabljenja do konačnog trenutka smrti. Naime, poredbeno je proučavanje jezika kojima prijeti izumiranje pokazalo da ugroženi jezici dijele neka gramatička obilježja, primjerice dolazi do pojednostavljivanja gramatičke strukture te intezivno posuđivanje iz dominantnog, leksifikatorskog jezika. Tada se izumirući jezik postupno funkcionalno reducira, gubi domene svoje uporabe, odnosno broj komunikacijskih situacija u kojima se upotrebljava(o), dok na samom kraju od njega ne ostane poneka fraza, ili možda toponim i sl.
Odgovori su, u vidu podnaslova, u 2. poglavlju knjige u potpunosti pogođeni. Svako od takvih potpoglavlja obrađuje jedan od razloga očuvanja jezične raznolikosti: (1) trebamo raznolikost, (2) jezici izriču identitet, (3) jezici su ogledalo povijesti, (4) pridonose ukupnosti ljudskoga znanja te (5) jezici su zanimljivi kao takvi. Mislim da jedino posljednji odgovor možda treba laganu razradu, odnosno u tom je dijelu knjige Crystal možda mogao malo više iskoristiti Sapir-Whorfovu hipotezu jer je tu upravo to posrijedi. Jezici su jedinstveni gramatikalizatori i leksifikatori objektnog svijeta, i to je karakteristično za svaku jezičnu zajednicu kao subjekta u tome procesu. Prekodiranje opažajnoga, odnosno opaženog svijeta u jezik jest dostignuće vrijedno sâmo po sebi, eventualna bi temeljitija razrada ovog dijela dala Crystalovoj knjizi dodatnu čvrstinu i zanimljivost u obrazloženju očuvanja jezikâ.
U 4. i 5. poglavlju Crystal raspravlja o koracima koji se moraju poduzeti te što se može po tom pitanju napraviti; ova dva poglavlja podosta sumiraju od onoga što je već prije napisano u postojećoj literaturi o ovoj problematici. Crystal ističe kako je moguće da jezik preživi ako se kod njegovih govornika podigne ugled koji taj jezik uživa, njihovo samopoštovanje, međutim također izriče i tvrdnju koju možemo uzeti s rezervom. Naime, Crystal tvrdi da se ugroženi jezik može oporaviti ako ugrožena jezična zajednica ovlada prednostima elektronske tehnologije, ali to može biti i dvosjekli mač. Kada jednom ugrožena jezična zajednica dođe u kontakt npr. s Internetom, u tom je trenutku već izložena pritiscima globalizacije te je logično da će se sadržaji na Internetu moći čitati samo na jednom od dominantnih jezika. Možda je izlaz u korištenju prednosti televizije, radija i tiskanih medija, a Crystal na to i cilja s obzirom da je to donekle “izvuklo” velški jezik. Također, trebamo uzeti s rezervom i tvrdnju da se umrli jezik može ponovno oživjeti jer nije slučaj da tako oživljeni jezici nastave tradiciju ondje gdje je za izumrlu varijantu ona prestala, i to u prvom redu mislim na strukturu, npr. današnji je maorski strukturno drukčiji od starog, izumrlog maorskog, a također i 1900. izumrli kaurnski, ponovno je oživljen, ali strukturno drukčiji. Naravno, tu je i pitanje hebrejskoga, ali tu ne možemo govoriti o oživljenu jeziku ako je cijelo vrijeme postojala neprekinuta pisana tradicija na hebrejskome kao vjerskom jeziku, što dobro uočava Crystal.
U knjizi se napominje da je jako važno dokumentirati jezike i biti na terenu prije nego što postane prekasno za neke od njih, odnosno, u pravoj boasovskoj tradiciji jezičnog dokumentiranja, nema bolje stvari za mlada lingvista nego otići na neko vrijeme istraživati neopisani jezik, i napisati gramatiku, rječnik te zbirku tekstova. Dakako, s ovim se ne mogu ne složiti.
Zanimljivo je vidjeti na kraju knjige dodatak u kojem su prezentirane organizacije namijenjene “spašavanju” ugroženih jezika. Središta su svih tih organizacija uglavnom u Japanu i u drugim zemljama zapadnoga svijeta, dok ih je samo nekoliko sa sjedištem u Meksiku, Gvatemali i Brazilu. To kao da dobro pokazuje da u osvještavanju govornikâ treba početi od lingvistâ jer navedeni primjeri pokazuju da je u svim zemljama Južne i Srednje Amerike primarno proučavanje španjolskoga i portugalskoga jezika, dok je zanimanje za autohtone, ugrožene jezike slabo ili nikakvo, što je itekako porazna statistika. Na tragu ovoga mogao bih navesti i stanje u hrvatskoj lingvistici kao zabrinjavajuće, jer se premalo bavimo samim sobom, tj. svojim jezičnim varijetetima ili, kao što ću pokazati, jezicima.
Jezična je raznolikost svijeta jako bitan segment ukupne kulturne raznolikosti ljudskih zajednica, a podrazumijeva se da je jezik i ključan oslonac vlastitoga identiteta. Nikada nije kasno napraviti štogod jer se jezična rasprostranjenost smanjuje tijekom vremena; dalmatski je (veljotski) stoljećima uzmicao pred hrvatskim, da bi svoj kraj doživio tek u osvit 20. stoljeća; trenutačno su na redu istroromanski te istrorumunjski i venetski u Istri od kojih svaki ima debelo manje od tisuću govornika. U Hrvatskoj su dakako ugroženi i čakavski i kajkavski, idiomi prvih hrvatskih književnika, hrvatski jezici s književnom tradicijom jednako starom kao i kod nekih “velikih” jezika, a i dalje se smatraju dijalektima hrvatskoga (npr. Ethnologue, a i mnogi eminentni hrvatski lingvisti) uzimajući u obzir genetske kriterije. Tako jednostavno postavljeno, a ignorirajući u potpunosti i sociolingvistička i kognitivnolingvistička dostignuća, prema genetskim kriterijima možemo smatrati istim jezikom i cijeli južnoslavenski jezični prostor te time ugroziti postojanje naših jezičnih varijeteta, nazovimo ih tako, čakavskoga i kajkavskoga koji svakako funkcioniraju kao jezični identiteti makar njihovi govornici toga nisu svjesni.
Nemamo, dakle, puno razloga za optimizam! I da zaključim s nekim zapanjujućim brojkama koje Crystal iznosi u svojoj knjizi: 4% svjetskih jezika smješteno je u Europi, a primjerice samo na Papui Novoj Gvineji i u Indoneziji 25%; 96% svjetskih jezika govori samo 4% stanovništva svijeta, 25% ima manje od tisuću, a 95% svjetskih jezika ima manje od milijun govornika. Trenutačno je samo 600 jezika sigurno, dakle negdje oko 10%; ne zna se koliko je jezika izumrlo, a da se nikada nije saznalo da su i postojali. Porazna statistika govori da u doglednoj budućnosti lako možemo biti u situaciji da imamo oko 200 jezika, odnosno onoliko standardnih jezika koliko i država svijeta.