Knjiga Ive Žanića, izvanrednoga profesora hrvatskoga jezika i novinarske stilistike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, novi je doprinos promišljanjima jezične stvarnosti. Njegova se najnovija knjiga sastoji od “Uvoda”, dva veća poglavlja te “Pokušaja zaključka”.
Mogao bih reći da se jezična pitanja u Hrvatskoj uglavnom pokušavaju razmatrati na tri razine. Prva je razina ona jezičnih idioma koji se govore u lokalnim, u Hrvatskoj, geografskim skupinama. Morao bih biti poprilično oprezan da takve lokalne jezične varijetete na nazovem njihovim pravim imenima, jer, nažalost, ti nazivi u jezično-identitetskom smislu nisu ni najmanje prihvaćeni na lokalnoj razini gdje su ti idiomi i najjače zastupljeni. Tako da sve sramežljivije baratamo čakavskim i kajkavskim kao jezicima, a sve ih, moguće, više uklapamo u veliku jezičnu odrednicu – hrvatski jezik. Na drugoj razini, onda, baš dolazi taj hrvatski jezik, koji, međutim, ne dolazi bez dodatnih problema. Naime, vjekovječna su raspravljanja o njegovoj sličnosti ili istosti srpskome, gdje se na određeni način sukobljavaju isti oni elementi koji ukalupljuju čakavski i kajkavski i općeidentitetsku maticu hrvatskoga jezika. Treća razina je, pak, najsuvremenija boljka cijelog ovog jezičnog područja, razina njegovoga odnosa prema van, prema jezičnome stanju u Europi. Uzevši svu tu nagomilanu tradiciju u obzir Ivo Žanić u svojoj knjizi pokazuje koliko su naša jezična previranja u potpunosti suvremena na europskome tragu. Naime, Europa, a time i njezini jezici, nije ni najmanje pošteđena problema, stajališta, razmatranja i prepucavanja koja se mogu vidjeti u našoj maloj lokalnoj sredini. Kako je državna, jezična nagradnja u velikoj mjeri identitetska, logično je da centralni dio svoje knjige Žanić obrće oko dva temeljna poglavlja.
Prvo je poglavlje o hrvatskome jeziku nakon raspada Jugoslavije. U navedenome poglavlju Žanić nam prikazuje nekolicinu problema koji more govornike hrvatskoga, gdje autor to oprimjeruje suvremenim “pomagalima” poput prijevoda filma ili internetske diskusije. Isto tako, primjer jezičnoga sukoba Hrvata doseljenika i Hrvata starosjedilaca vrlo lako može izmamiti i pokoji smješak, jer se pokazuje potpuna apsurdnost sukoba lokalnih idioma, pa čak kad je s jedne strane rječnik lokalnoga idioma blizak standardnome jeziku.
Drugo je poglavlje, naziva “Europa uoći hrvatskoga”, na jednaki način paradigmatično za stanja u kojima se identitet pokazuje kao kulturna razlika konstruirana na temelju kulturnoga kapitala skupine, a iz kojega će skupina, u određenoj društvenoj konfiguraciji jednome dijelu svoga nasljeđa pripisati razlikovno obilježje u odnosu na drugu skupinu. Na odličnim primjerima Žanić pokazuje kako se europska razina ni najmanje ne razlikuje od lokalne hrvatske, a niti se ne razlikuju druge lokalne europske razine. Na taj način hrvatski govornik može pronaći zajedničku frustraciju s govornikom “nepostojećeg” austrijskoga, i to ne samo na međudržavnoj razini u “sukobu” sa srpskim, nego i na svojoj vlastitoj mikrorazini. Kao da se stvari ponavljaju s nižih razina i na višim u istovjetnim problemskim opisima. I – to nije ništa čemu bismo se morali čuditi. Naprotiv, jednakovrijedna previranja na hrvatskoj lokalnoj razini (npr. između germe i kvasca ili prijepora hrvatskoga i srpskoga) kao i na europskoj, možda čak i samo donekle lokalnoj, između austrijskih i njemačkih inačica i shvaćanja pravopisa, ili međudržavnim nastojanjima osiguravanja vlastitoga jezika kao prijevodnoga na međunarodnim konferencijama Europske unije, ili čak ne na međunarodnim konferencijama već i na etiketiranju proizvoda (npr. zabavan primjer jezičnog sukoba oko termina marmelada) samo nam govore kako se ovakva jezična stanja ne mogu obuzdati jednostavnim pokretom standardizacijskog pera. Jer sada govorimo već o mnogo većem tržištu te marketinškoj vrijednosti. Naravno, metaforički.
Kako će u svemu tomu plivati hrvatski jezik jednom kada Hrvatska uđe u Europsku uniju, vrlo će vjerojatno biti tema neke druge knjige. Međutim, sada nam je ovo djelo itekako potrebno jer je pisano uzimajući u obzir izrazito suvremene probleme, dapače, čak i anticipirajući pojedine. Nadasve je potrebno kao štivo svakome tko se želi upustiti u suvremenu jezično-političku problematiku, a ostaviti po strani zastarjele metode tipične za malenu sredinu, a nakon što uđemo u Europsku uniju, imat ćemo puno bitnije stvari za raspravljati, u čemu nam Žanićeva knjiga može poslužiti i kao svojevrsni šalabahter.